Drugi dan Trodnevnice za proslavu nebeskoga zaštitnika svetoga Franje Asiškog bila je 2. listopada kada Crkva slavi Svete Anđele Čuvare i na prvi petak u mjesecu. Prije mise bila je prilika za Svetu Ispovijed, a misu u 17.00 sati predslavio je i propovijedao vlč. Marko Štefanec. U nastavku prenosimo njegovu propovijed: Braćo i sestre, u današnjem Evanđelju učenici dolaze Isusu s vrlo ljudskim pitanjem: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“ Tko je prvi? Tko je važniji? Tko više vrijedi?
Isus im ne odgovara dugim govorom. Pozove dijete, postavi ga među njih i kaže: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Učenici pitaju tko je najveći, a Isus im govori kako postati malen. Kao da potpuno okreće našu ljudsku logiku. Mi mislimo da biti velik znači biti iznad drugih, imati više, znati više, biti važniji. A Isus kaže: „Tko se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći.“ I nije slučajno da danas, na spomendan svetih anđela čuvara, Isus govori upravo o malenima: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih.“ Tu vrlo lako možemo prepoznati svetoga Franju. Jer ako postoji riječ kojom je Franjo želio opisati sebe i svoju braću, onda je to upravo riječ minor – manji. Parvus znaci malen, a komparativ je minor, manji, onaj koji je neznatan, koji se ne namecu. Fratres minores – Manja braća. Biti brat i biti malen. Jučer smo slušali i govorili o tome kako je započelo Franjino obraćenje, kada je imao susret sa gubavcem, a danas idemo na jedan od presudnih trenutaka Franjina života koji se dogodio pred Raspetim u maloj i zapuštenoj crkvici svetoga Damjana. Crkvica se raspadala. Zidovi su pucali. Kamenje se urušavalo. I pred Raspetim Franjo čuje: „Franjo, idi i popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši.“ Franjo je to shvatio prvo doslovno. Počne nositi kamenje. Popravlja zidove. Obnavlja crkvicu. Cantalamessa upravo ovdje primjećuje nešto jako lijepo: Franjo nije izišao iz svetoga Damjana s velikim planom kako će reformirati Crkvu. Nije krenuo popravljati papu, biskupe, svećenike ni druge kršćane. Počeo je tamo gdje je bio. I ono sto je jako važno, počeo je od sebe. Cantalamessa to naziva obnovom Crkve putem svetosti. Franjo je obnovio Crkvu zato što je dopustio Bogu da najprije obnovi njega. I možda upravo tu imamo sliku za sebe. Zamislimo tu malu crkvicu svetoga Damjana. Zid napuknut. Krov propušta. Po podu prašina i kamenje. Nešto se urušilo, nešto treba očistiti, nešto ponovno sazidati. A onda se sjetimo riječi svetoga Pavla: mi smo hram Božji. Možda je ta crkvica zapravo moje srce. I u mojoj crkvici ima zidova koji su napukli. Ima stvari koje je grijeh urušio. Ima prašine koja se godinama skupljala jer nismo čistili. Ima možda kamenja: sebičnosti, oholosti, zavisti, neoproštenih rana. I Krist govori: „Popravi moju kuću.“ A što ja radim? Uzmem li metlu pa počnem čistiti svoju crkvicu? Maknem li kamenje? Popravljam li pukotine? Odem li na ispovijed? Pokušavam li nešto stvarno promijeniti? Ili stojim pred svojom poluruševnom crkvicom i gledam preko zida u susjedovu: „Vidi kako je kod njega prljavo. Vidi kako je njemu zid napuknut. Vidi što bi on morao popraviti.“ Tu smo često jako dobri. Znamo što bi trebali promijeniti drugi. Znamo što nije dobro u Crkvi. Znamo što nije dobro u župi. Znamo što bi trebao promijeniti muž, žena, djeca, susjed, svećenik. Analizirati probleme, tu rasturamo, analzirati situaciju i ono sto nije dobro kod drugih – pravi smo maheri. A Krist možda vrlo jednostavno govori: „Ne šaljem te najprije u tuđu kuću. Počni od svoje.“ Franjo nije obnovio Crkvu tako da je cijeli život pokazivao prstom na njezine pukotine. Uzeo je kamen u ruke. I počeo popravljati. Najprije sebe. I upravo zato je mogao promijeniti toliko drugih. Možda je zato najvažnije pitanje ove druge večeri trodnevnice vrlo jednostavno: Kako izgleda moja crkvica? Što se u meni urušilo? Što treba ponovno sazidati? Što treba pomesti i očistiti? I možda večeras ne trebamo Gospodinu govoriti što treba popraviti u drugima. Dovoljno je reći: Gospodine, počni od mene. Pokaži mi gdje su pukotine. Daj mi hrabrosti da počistim ono što je nečisto.
