U četvrtak 1. listopada kada pada blagdan svete Terezije od Djeteta Isusa započeli smo sa duhovnom pripravom proslave nebeskoga zaštitnika naše župe svetoga Franje Asiškog u ovoj jubilarnoj godine spomena na osamsto godina od njegova preminuća. Misno slavlje predvodio je vlč. Marko Štefanec župnik u župi Uzvišenja Svetoga Križa u Hamiltonu u Kanadi ujedno i ravnatelja svih Hrvatskih katoličkih misija u Kanadi i SAD-u. Na misi su bili prisutni roditelji i kandidati za primanje sakramenata Svete Potvrde i Prve Pričesti. uz župnika Josipa Vidovića u koncelebraciji je bio i vlč. Ivan Peter umirovljeni svećenik. Propovijed vlč. Marka donosimo u cijelosti: Braćo i sestre, na početku ove trodnevnice u čast svetoga Franje Asiškoga današnje nam Evanđelje donosi jednu vrlo jednostavnu sliku: Isus šalje svoje učenike. Ne zadržava ih uz sebe.
Ne okuplja ih samo zato da bi njima bilo lijepo s njime. Evanđelje kaže da je izabrao sedamdesetdvojicu i poslao ih pred sobom u svaki grad i mjesto kamo je kanio doći. To nam odmah govori nešto važno o kršćanskom životu: vjera nije nešto što smo primili samo za sebe. Evanđelje nije blago koje treba zaključati i čuvati. Ono je poput sjemena. Sjeme ima smisla tek kada ga čovjek pusti iz ruke i baci u zemlju. Isus zato šalje. Ali zanimljivo je i kako šalje: po dvojicu. Ne šalje svakoga samoga. Jer kršćanstvo nije privatna avantura između mene i Boga. Vjera stvara zajedništvo. Potrebni su nam drugi ljudi. Netko tko će s nama hodati, netko tko će nas ohrabriti, ponekad ispraviti, netko tko će moliti za nas kada mi sami više nemamo snage. I upravo tu možemo vrlo lijepo prepoznati svetoga Franju. Kada razmišljamo o Franji, često odmah mislimo na siromaštvo, na propovijedanje, na braću koja su se okupila oko njega, na obnovu Crkve. Ali Franjo nije počeo tako. Prije nego što je bio poslan drugima, prije nego što su oko njega došla braća, prije nego što je mogao propovijedati Evanđelje – Gospodin je morao najprije izvesti Franju iz njega samoga. Franjo u svome Testamentu, kada govori o početku svojega obraćenja, spominje gubavce. Kaže da mu je bilo teško čak ih i vidjeti. A onda kaže: „Sam Gospodin odveo me među njih.“ Jednoga dana susreće gubavca. Prva reakcija bila je pobjeći. Ali ovaj put staje, vraća se, silazi s konja, prilazi tom čovjeku i ljubi ga. Cantalamessa kaže da tu nije riječ samo o jednoj lijepoj gesti prema siromahu. Franjo je toga dana pobijedio samoga sebe. Morao je birati između svoje odbojnosti, svoga straha i svoje sigurnosti – i onoga na što ga Bog poziva. I možda tu zapravo počinje svako pravo obraćenje. Jer mi vrlo često želimo da Bog promijeni druge. Da promijeni ljude oko nas, okolnosti našega života, one s kojima nam je teško. A Franjo nam pokazuje nešto drugo: dopusti Bogu da najprije promijeni tebe. Možda i svatko od nas ima svoga „gubavca“. Ne mora to biti bolestan ili siromašan čovjek. Možda je to osoba koju izbjegavam. Netko kome ne mogu oprostiti. Netko o kome sam već donio svoj sud. Netko s kim već dugo ne razgovaram. A možda nije ni osoba. Možda je to neki križ, neka obveza ili životna situacija od koje stalno bježim. I zato je pitanje jednostavno: Pred čime ja uvijek bježim? S kojeg konja mene Gospodin poziva da siđem? Franjo poslije kaže da mu se dogodilo nešto čudesno: ono što mu je prije bilo gorko postalo mu je slatko. Gubavac se nije promijenio. Promijenio se Franjo. I onda se dogodilo ono što uvijek dolazi nakon pravoga obraćenja: Franjo više nije ostao sam. U Testamentu kaže: „Gospodin mi je dao braću.“ Najprije obraćenje, a onda zajedništvo. I upravo to čujemo danas u Evanđelju. Isus šalje učenike po dvojicu. Nitko od nas nije kršćanin samo za sebe. I možda je jedna od najvećih Franjinih poruka upravo to: Evanđelje koje čovjek stvarno živi počinje privlačiti druge. Franjo nije imao veliku strategiju, nije imao program ni sredstva. Imao je iskustvo Boga i pokušao je Evanđelje živjeti ozbiljno. I ljudi su to prepoznali. Današnje Evanđelje kaže da Isus učenike šalje pred sobom, u mjesta kamo je on sam kanio doći. I to je možda najljepša definicija našega poslanja. Franjo je započeo upravo tako. Jednim malim trenutkom. Zastao je! Jednim zaustavljanjem pred gubavcem. Jednim silaskom s konja. Jednim korakom iz sebe. I Bog je iz toga učinio nešto veliko. Jer, kako kaže Cantalamessa, da bismo krenuli prema drugome, moramo najprije izići iz sebe. Neka nam sveti Franjo ove prve večeri izmoli tu milost: da znamo stati, da znamo sići sa konja (napustiti svoju udobnost, svoj komfor) I da znamo pobijediti sebe, izaći iz sebe. Onda nam neće biti problem predati radosnu vijest drugima.
