Župa sv. Franje Asiškoga, Veliki Bukovec

Trećega dana naše priprave za proslavu nebeskog nam zaštitnika svetoga Franje Asiškog započeli smo misom bdijenja i završili obredom Preminuća Svetoga Oca Franje kako to predviđa franjevački obred. Misu i propovijed kao i prethodna dva dana vodio je vlč. Marko Štefanec, u propovijedi je naglasio: Draga braćo i sestre! Došli smo do trećega dana naše priprave za svetkovinu svetoga Franje Asiškoga, zaštitnika naše župe. Prvoga dana govorili smo o susretu s gubavcem. Franjo sam kaže da je upravo tu počelo njegovo obraćenje: ono što mu je prije bilo gorko, postalo mu je slatko. Jučer smo govorili o malenosti. O tome zašto Isus pred nas stavlja dijete i zašto je Franjo želio da se njegova braća zovu „manja braća“. A danas bih završio s jednom osobinom po kojoj svi pamtimo svetoga Franju, a to je njegova radost. Franjo je bio radostan čovjek. Nije imao lagan život. Pred kraj života bio je bolestan, gotovo slijep, tijelo mu je bilo iscrpljeno, nosio je Kristove rane. Imao je problema i među vlastitom braćom. I baš takav Franjo govori o radosti. Današnje Evanđelje nam objašnjava zašto. Isus kaže: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Ne kaže: dođite k meni i više nećete imati problema. Ne kaže: maknut ću svaki križ iz vašega života. Nego kaže: „Dođite k meni.“ Franjo nije pronašao život bez križa. Pronašao je Krista koji mu je pomogao nositi križ. Poznata je priča o Franji i bratu Leonu. Putuju zajedno, hladno je, a Franjo mu govori o „savršenoj radosti“. Kaže mu: ako bi sva braća bila sveta – nije u tome savršena radost. Ako bismo činili čudesa – nije ni u tome. Ako bismo imali veliko znanje – ni to nije savršena radost. A onda kaže: zamisli da dođemo promrzli, mokri i gladni do samostana. Pokucamo, a brat nas ne želi pustiti unutra. Još nas izvrijeđa i otjera. Ako tada ne izgubimo mir, ako ne uzvratimo zlom, nego sve podnesemo s Kristom – Franjo kaže: „Brate Leone, piši: u tome je savršena radost.“ Ne zato što je lijepo patiti. Nego zato što postoji nešto što ti nitko ne može uzeti. Krista. Nitko nam ne može uzeti Isusa Krista. A mi često svoju radost odgađamo ili bolje rečeno uvjetujemo. Bit ću sretan kad ovo prođe. Bit ću miran kad riješim ovaj problem. Kad ozdravim. Kad se poprave stvari u obitelji. Kad se netko promijeni. Kad se sve konačno posloži. Kada budem imao dovoljno novaca. Kada si kupim ovo ili ono. Ali svi znamo kako život ide. Riješimo jedan problem, dođe drugi. Ako čekamo da sve bude savršeno kako bismo bili sretni, mogli bismo čekati cijeli život. Franjo je nam otkriva nešto drugo. Mogu imati križ – i imati mir. Mogu imati problem – i ne izgubiti radost. Mogu mnogo toga izgubiti – a ipak ne izgubiti ono najvažnije. Zato psalam kaže: „Ti si, Gospodine, baština moja.“ To je zapravo cijeli Franjo. Na kraju nije imao mnogo. Ali imao je Boga. I zato je mogao reći ono poznato: „Deus meus et omnia.“ „Bog moj i sve moje.“ Možda je to i najljepši završetak ova tri dana. Prvoga dana Franjo je pred gubavcem počeo mijenjati svoje srce. Jučer smo učili biti maleni. A danas vidimo kamo to vodi – prema slobodi i radosti. Ne radosti zato što je sve u životu dobro. Nego radosti zato što znam da, što god došlo, nisam sam. Krist je sa mnom. Zato možda možemo ponijeti samo jednu misao: Savršena radost nije život bez križa. Savršena radost je kada mi ni križ ne može uzeti Krista. Amen. Na kraju mise i obreda preminuća u ime svih župljana župnik Josip uručio je vlč. Marku na dar misnicu kojom se svi župljani rodne mu župe zahvaljuju na vođenju Trodnevnice i pridružuju proslavi njegovog četrdesetog rođendana. Te mu je župnik poželio sretan povratak u Hamilton i još brži dolazak ponovno u rodnu mu župu. Na misi je pjevao i svirao Zbor mladih IHTHIS!

Drugi dan Trodnevnice za proslavu nebeskoga zaštitnika svetoga Franje Asiškog bila je 2. listopada kada Crkva slavi Svete Anđele Čuvare i na prvi petak u mjesecu. Prije mise bila je prilika za Svetu Ispovijed, a misu u 17.00 sati predslavio je i propovijedao vlč. Marko Štefanec. U nastavku prenosimo njegovu propovijed: Braćo i sestre, u današnjem Evanđelju učenici dolaze Isusu s vrlo ljudskim pitanjem: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“  Tko je prvi? Tko je važniji? Tko više vrijedi?  Isus im ne odgovara dugim govorom. Pozove dijete, postavi ga među njih i kaže: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Učenici pitaju tko je najveći, a Isus im govori kako postati malen. Kao da potpuno okreće našu ljudsku logiku. Mi mislimo da biti velik znači biti iznad drugih, imati više, znati više, biti važniji. A Isus kaže: „Tko se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći.“ I nije slučajno da danas, na spomendan svetih anđela čuvara, Isus govori upravo o malenima: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih.“ Tu vrlo lako možemo prepoznati svetoga Franju. Jer ako postoji riječ kojom je Franjo želio opisati sebe i svoju braću, onda je to upravo riječ minor – manji. Parvus znaci malen, a komparativ je minor, manji, onaj koji je neznatan, koji se ne namecu.  Fratres minores – Manja braća. Biti brat i biti malen. Jučer smo slušali i govorili o tome kako je započelo Franjino obraćenje, kada je imao susret sa gubavcem, a danas idemo na jedan od presudnih trenutaka Franjina života koji se dogodio pred Raspetim u maloj i zapuštenoj crkvici svetoga Damjana. Crkvica se raspadala. Zidovi su pucali. Kamenje se urušavalo. I pred Raspetim Franjo čuje: „Franjo, idi i popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši.“ Franjo je to shvatio prvo doslovno. Počne nositi kamenje. Popravlja zidove. Obnavlja crkvicu. Cantalamessa upravo ovdje primjećuje nešto jako lijepo: Franjo nije izišao iz svetoga Damjana s velikim planom kako će reformirati Crkvu. Nije krenuo popravljati papu, biskupe, svećenike ni druge kršćane. Počeo je tamo gdje je bio. I ono sto je jako važno, počeo je od sebe. Cantalamessa to naziva obnovom Crkve putem svetosti. Franjo je obnovio Crkvu zato što je dopustio Bogu da najprije obnovi njega. I možda upravo tu imamo sliku za sebe. Zamislimo tu malu crkvicu svetoga Damjana. Zid napuknut. Krov propušta. Po podu prašina i kamenje. Nešto se urušilo, nešto treba očistiti, nešto ponovno sazidati. A onda se sjetimo riječi svetoga Pavla: mi smo hram Božji. Možda je ta crkvica zapravo moje srce. I u mojoj crkvici ima zidova koji su napukli. Ima stvari koje je grijeh urušio. Ima prašine koja se godinama skupljala jer nismo čistili. Ima možda kamenja: sebičnosti, oholosti, zavisti, neoproštenih rana. I Krist govori: „Popravi moju kuću.“  A što ja radim? Uzmem li metlu pa počnem čistiti svoju crkvicu? Maknem li kamenje? Popravljam li pukotine? Odem li na ispovijed? Pokušavam li nešto stvarno promijeniti? Ili stojim pred svojom poluruševnom crkvicom i gledam preko zida u susjedovu: „Vidi kako je kod njega prljavo. Vidi kako je njemu zid napuknut. Vidi što bi on morao popraviti.“ Tu smo često jako dobri. Znamo što bi trebali promijeniti drugi. Znamo što nije dobro u Crkvi. Znamo što nije dobro u župi. Znamo što bi trebao promijeniti muž, žena, djeca, susjed, svećenik. Analizirati probleme, tu rasturamo, analzirati situaciju i ono sto nije dobro kod drugih – pravi smo maheri.  A Krist možda vrlo jednostavno govori: „Ne šaljem te najprije u tuđu kuću. Počni od svoje.“ Franjo nije obnovio Crkvu tako da je cijeli život pokazivao prstom na njezine pukotine. Uzeo je kamen u ruke. I počeo popravljati. Najprije sebe. I upravo zato je mogao promijeniti toliko drugih. Možda je zato najvažnije pitanje ove druge večeri trodnevnice vrlo jednostavno: Kako izgleda moja crkvica? Što se u meni urušilo? Što treba ponovno sazidati? Što treba pomesti i očistiti? I možda večeras ne trebamo Gospodinu govoriti što treba popraviti u drugima. Dovoljno je reći: Gospodine, počni od mene. Pokaži mi gdje su pukotine. Daj mi hrabrosti da počistim ono što je nečisto.

U četvrtak 1. listopada kada pada blagdan svete Terezije od Djeteta Isusa započeli smo sa duhovnom pripravom proslave nebeskoga zaštitnika naše župe svetoga Franje Asiškog u ovoj jubilarnoj godine spomena na osamsto godina od njegova preminuća. Misno slavlje predvodio je vlč. Marko Štefanec župnik u župi Uzvišenja Svetoga Križa u Hamiltonu u Kanadi ujedno i ravnatelja svih Hrvatskih katoličkih misija u Kanadi i SAD-u. Na misi su bili prisutni roditelji i kandidati za primanje sakramenata Svete Potvrde i Prve Pričesti. uz župnika Josipa Vidovića u koncelebraciji je bio i vlč. Ivan Peter umirovljeni svećenik. Propovijed vlč. Marka donosimo u cijelosti:  Braćo i sestre, na početku ove trodnevnice u čast svetoga Franje Asiškoga  današnje nam Evanđelje donosi jednu vrlo jednostavnu sliku: Isus šalje svoje  učenike.  Ne zadržava ih uz sebe. Ne okuplja ih samo zato da bi njima bilo lijepo s njime.  Evanđelje kaže da je izabrao sedamdesetdvojicu i poslao ih pred sobom u svaki  grad i mjesto kamo je kanio doći.  To nam odmah govori nešto važno o kršćanskom životu: vjera nije nešto što smo  primili samo za sebe.  Evanđelje nije blago koje treba zaključati i čuvati. Ono je poput sjemena. Sjeme  ima smisla tek kada ga čovjek pusti iz ruke i baci u zemlju.  Isus zato šalje. Ali zanimljivo je i kako šalje: po dvojicu.  Ne šalje svakoga samoga. Jer kršćanstvo nije privatna avantura između mene i  Boga. Vjera stvara zajedništvo. Potrebni su nam drugi ljudi. Netko tko će s nama  hodati, netko tko će nas ohrabriti, ponekad ispraviti, netko tko će moliti za nas kada mi sami više nemamo snage.  I upravo tu možemo vrlo lijepo prepoznati svetoga Franju.  Kada razmišljamo o Franji, često odmah mislimo na siromaštvo, na propovijedanje,  na braću koja su se okupila oko njega, na obnovu Crkve.  Ali Franjo nije počeo tako.  Prije nego što je bio poslan drugima, prije nego što su oko njega došla braća, prije  nego što je mogao propovijedati Evanđelje – Gospodin je morao najprije  izvesti Franju iz njega samoga.  Franjo u svome Testamentu, kada govori o početku svojega obraćenja, spominje  gubavce. Kaže da mu je bilo teško čak ih i vidjeti. A onda kaže: „Sam Gospodin odveo me među njih.“  Jednoga dana susreće gubavca. Prva reakcija bila je pobjeći. Ali ovaj put staje, vraća se, silazi s konja, prilazi tom čovjeku i ljubi ga.  Cantalamessa kaže da tu nije riječ samo o jednoj lijepoj gesti prema siromahu.  Franjo je toga dana pobijedio samoga sebe.  Morao je birati između svoje odbojnosti, svoga straha i svoje sigurnosti – i onoga  na što ga Bog poziva. I možda tu zapravo počinje svako pravo obraćenje.  Jer mi vrlo često želimo da Bog promijeni druge. Da promijeni ljude oko nas,  okolnosti našega života, one s kojima nam je teško.  A Franjo nam pokazuje nešto drugo: dopusti Bogu da najprije promijeni  tebe. Možda i svatko od nas ima svoga „gubavca“. Ne mora to biti bolestan ili siromašan čovjek. Možda je to osoba koju izbjegavam.  Netko kome ne mogu oprostiti. Netko o kome sam već donio svoj sud. Netko s  kim već dugo ne razgovaram.  A možda nije ni osoba. Možda je to neki križ, neka obveza ili životna situacija od koje stalno bježim. I zato je pitanje jednostavno: Pred čime ja uvijek bježim? S kojeg konja mene Gospodin poziva da siđem? Franjo poslije kaže da mu se dogodilo nešto čudesno: ono što mu je prije bilo gorko postalo mu je slatko. Gubavac se nije promijenio. Promijenio se Franjo. I onda se dogodilo ono što uvijek dolazi nakon pravoga obraćenja: Franjo više nije ostao sam. U Testamentu kaže: „Gospodin mi je dao braću.“ Najprije obraćenje, a onda zajedništvo. I upravo to čujemo danas u Evanđelju. Isus šalje učenike po dvojicu. Nitko od nas nije kršćanin samo za sebe. I možda je jedna od najvećih Franjinih poruka upravo to: Evanđelje koje čovjek stvarno živi počinje privlačiti druge. Franjo nije imao veliku strategiju, nije imao program ni sredstva. Imao je iskustvo Boga i pokušao je Evanđelje živjeti ozbiljno. I ljudi su to prepoznali. Današnje Evanđelje kaže da Isus učenike šalje pred sobom, u mjesta kamo je on sam kanio doći. I to je možda najljepša definicija našega poslanja. Franjo je započeo upravo tako. Jednim malim trenutkom. Zastao je! Jednim zaustavljanjem pred gubavcem. Jednim silaskom s konja. Jednim korakom iz sebe. I Bog je iz toga učinio nešto veliko. Jer, kako kaže Cantalamessa, da bismo krenuli prema drugome, moramo najprije izići iz sebe. Neka nam sveti Franjo ove prve večeri izmoli tu milost: da znamo stati, da znamo sići sa konja (napustiti svoju udobnost, svoj komfor) I da znamo pobijediti sebe,  izaći iz sebe. Onda nam neće biti problem predati radosnu vijest drugima.

U subotu 29. kolovoza 2026 godine kada crkva slavi blagdan Mučeništva svetoga Ivana Krstitelja ili Glavosjek i uoči sutrašnje XXII. Nedjelje kroz godinu na misnom slavlju u 17.00 sati u zajedništvo bračnog i obiteljskog života po sakramentu ženidbe ušli su Dino Klopotan mladenac sin Stjepana Klopotan i Marine rođ. Kapitan iz Presečna, župa sv. Fabijana i Sebastijana – Oštrice i Mirjana Halec mladenka kći Franje Halec i Ružice rođ. Škorjanec iz Dubovice, naša župa. Kumovi na vjenčanju bili su bračni par Andrija Martan i Mateja rođ. Sabolek iz Presečnog župa sv. Frabijana i Sebastijana – Oštrice. Mladencima kao i njihovim obiteljima iskrene čestitke!